i want it all back

u zadnje vrijeme se ponasam kao neka glupaca prema svima koji to ne zasluzuju, ni najmanje. a jos cudnije od toga je sta to radim bez razloga. odjebala sam gotovo sve koji su mi znacili u zivotu, sve sam unistila. sve. jucer izgubila 'najbolju frendicu', prije tjedan dana njega. izgubila sam osobu za koju sam zivjela, zbog koje sam isla dalje i nisam se predala. koju sam voljela, i jos uvijek volim, vise od svog vlastitog zivota. ne izmjerno. volim ga toliko jako da se to rijecima ne moze opisat. ne postoji broj za to. zasto uvijek ja moram izgubit sve sta mi znaci u zivotu? zasto se uvijek gubi ono sto je najdraze? ON me nije trazio da se promjenim, a promjenio me. znao je kroz sta prolazim, i tjesio me kada je god mogao, uvijek je sve ostavljao samo kako bi meni pomogao i utjesio me. pazljivo je birao svaku rijec. i svaka ta njegova rijec, tjerala me da se promjenim. i zbog NJEGA sam ja to sto jesam. osoba puna razumijevanja, postenja, ljubavi blabla. ali, uz sve to, osoba sam sa lakim karakterom i s puno patnje i bola. dok je on bio tu, sve je bilo savrseno, da savrseno je bilo, nije bilo nijedne suze na mom licu, nijedne tuzne misli. a sada? sada bez njega je to moja svakodnevnica. svaki dan samo suze i bol. i nista vise. 20.07. datum koji cu pamtit do kraja svog zivota, dan kada sam upoznala NJEGA. svoju jedinu i najvecu ljubav. prosli smo kroz puno toga, i bilo je svada, prepirki ali i dalje, i nakon svega, nakon svih rijeci 'volim te' sta se dogodi? ostanes sam, sam i bez ikoga. i bez tih rijeci. rijeci koje ti mogu donjet svu srecu svijeta i rijeci koje bole ne izmjerno, previse. jedini razlog zasto ja postojim je ON. osoba koja me moze dignut do neba, i spustit do dna. osoba koja mi je bila sve dok nisam imala nista. a sad ni njega nemam. jedva sam cekala da dode nova, i da napokon budemo zajedno duze nego ikad, al jebiga... stvari su se okrenule. zelim natrag nasa druzenja, nas trg, artios, pricanje na telefon do 3 sata ujutro. a najvise od svega toga, zelim natrag NJEGA. :-(